Stvar koju neznalica vidi na kraju,

pametan vidi na početku.

- Rumi -




23.08.2016.

...


Hej, Jedini
Ne vidiš li da noćas ne prosim ti ni zagrljaj, ni dane što dolaze
Šta bi ova duša moja u tišini kaburskoj,  kraj blaga nečijega
Zastani na tren samo, da te još jednom vidim
Da prešutim vrisak
Hej, koliko te volim
Kad bol za tobom od svega veća je

Efendi

23.08.2016.

,,,


U mislima neke riječi igraju se
i kroz prozore duše k'o da izašle bi..
Opet bi o tebi one
i opet bi da miluju te nitima tanahnim svojim.
Falio si mi, i uvijek ćeš...

Efendi


02.08.2016.

...


Prazna kofa kraj bunara hladna i dalje netaknuta stoji.
Rekoh sebi da ti žeđ ćeš mi ugasiti,
ako li do usana mi medne vode punu, prineseš je.
I čekam...
Al' tebe nema...
Ti ne dolaziš, a duša mi ispucala posljednje kapi ispija.
Vidim u daljini neki čovjek strani ruke mi pruža i sve
izvore vode hladne na dlanovima nosi.
Bojim se.
Šta ako je privid samo što s prvim sabahom nestaće?
Šta ako prestanem da te čekam?
Šta ako ti, ipak, poželiš doći?

Efendi


28.07.2016.

...


Čitam ono što si spremio za petak...
Možda zbog kiše osjetim tugu, davni bol,
to nešto sakriveno u riječima ti.
Ali, u tom halu nemoj ti!
Nemoj, kad te molim!
Hoću vazda osmjeh da nosiš, moraš.
A ja ću, i tvoj strah, i tugu tvoju, i sve što ti krade mir,
sebi propisati.
Uzet ću sve, zarad tebe, zarad odsjaja očiju od svih drugih što ljepše su.
I ono što je bilo, i ono što sad je, ponesi meni.
Šta god da ima, sve ću.
Od tebe je, zar teško da mi bude?
Nikako.
I ne pitaj čemu.
Dovoljno je da znam da ne mogu ti biti ono što si ti meni,
što sam ja drugima.
Drugi izgovor nemam, pristat ću na tebe.
Jer možda jednog dana prepoznaš da naš je život počeo davno,
onomad kad i svih duša drugih, u ezelu.
Jer možda jednog dana prepoznaš da i ja isto k'o i ti,
i tugu i radost, i sreću i nesreću prihvatam,
i sobom sama nosim.



Efendi.

27.07.2016.

...





Cijeli život opišeš jednom riječju - čekanje.
Vremena sa svakim dahom sve manje, a ti čekaš...
Nešto, nekoga, odnekuda...
I ne gubiš nadu, drugačije ne umiješ.
Djevojka koju znaš iz srednje, već odavno žena,
ove godine ide na hadždž.
Na profilu joj slika Harema Časnog i osmjeh što beskraj sreće svjedoči.
Pomisliš na sebe, pa suzama ne braniš da iz očiju izviru.
Nek' u samoći ti o čežnji tvojoj bez stida
govore.
Čekat ćeš...
Možda još deceniju, dok ti ne bude četrdeset i pet...
Možda godinu koju manje, dok ne dođe onaj s kim ćeš poći...
Možda zauvijek.
Jer...
Ti znaš, da u tome nikakve vlasti nemaš.
'Sem, da poželiš hajr svaki onima što pozvani su prije tebe
da Mu gosti budu.
'Sem, da doviš i dušu svoju za pute daleke spremiš.


25.07.2016.

...




20.07.2016.

...


Dopustim sebi da ne mislim o vremenu, katkad.
U nekim danima, poput juče, svejedno mi je, samo želim da što prije prođe.
Neka zaspim i probudim se onog dana kada me u bijelom ponesu ljudi, tamo gore uzbrdo. Ne bi smjelo, ni trebalo, ali lakše je tako.
Odsustvo smisla guši svaku radost u meni, pa neka spavam.
Bezvoljno koračam po sobi, tražeći kutak gdje da spustim sedžadu.  Ikindija samo što nije, a ja još ni podne nisam.
Treba mi i malo zraka spolja, i neka nova šara na ćilimu, da ne gledam u istu tačku stalno. I ta sedžada je odavno zaslužila zamjenu, istančana i poharana, al' žao mi je, uspomena je od rahmetli dede i nane. Kupili je poodavno, na otvorenju neke od visočkih džamija. A kažu i da će svako mjesto svjedočiti o učinjenoj sedždi, pa možda mi zagovornik bude. Neka je.
Onaj unutarnji glas se pobuni i požuri me abdestu.
Volim hladnu vodu na koži i tu staru česmu u avliji.
U prirodi je ljepota nenadmašna.
Tu, uz ogradu drijemaju sve moje mačke, svih pet i ona najmanja, u proljeće rođena. Nestvarno su mirne i spokojne.
Neću ih smetati, nek' spavaju na suncu.
Havom se širi miris tek pečenih kolača.
Lokumi iz najljepših ruku majke moje.
Gledam je kradom, dok čita neku knjigu na svjetlu kraj vrata, najdraža moja. Babo spava. Uvijek uz promjene vremena osjeća slabost i bol na licu, tu gdje su mu rane bile. Najdraži moj, podnio je... i dalje će, ono što samo rijetki mogu.
Uzdahom teškim bacih pogled okolo, imamo kuću, automobile, hranu, odjeću, nam u društvu i ...
U životima imamo Uputu, elhamdulillah.
Pa me duša moja ukori prijekorom najžešćim.
- Zar te nije stid u sebi nositi tugu i beznađe, a ovakav bereket ti je darovan?
- Zar te nije stid?!
Oborih glavu ka zemlji, od stida svoga...
Ya Rabbi, oprosti mi...
Slaba sam.

20.07.2016.

...


Ne trebaju mi riječi što na papiru bijelom,
o ljepoti očiju tvojih, rime ne umiju skladati.
Suhe i ispucale od pogleda u daljinu,
nek' o tebi ne govore.
Bolje da šute obična kazivanja svoja, bolje.
Zar u grlu da stanu da ih pustim,
pa ne shvatiš da si insan mi najljepši?
Ti, baš ti što iznad drugih svih si mi.

Efendi.



14.07.2016.

...


Voliš li miris zemlje što u havi je, kad stane kiša?
Hajde, nasmij se i kreni, čekam na te' još.
I dan još jedan, i godinu, i života ostatak, čekat ću.
Ne znam ja, a ni ti ne znaš,
šta nas čeka i šta će biti s nama sutra...
Voliš li miris zemlje što u havi je, ti samo dođi.
Da više ne fališ, moj najdraži.

 
Efendi


13.07.2016.

...


Drhtavim prstima skupi haljinu i sjede na umorna koljena.
Strah i nervoza gustom maglom obaviše lica i naličja oko nje,
sve izgubi se.
Pa i mihrab bijeli, i zelena sedžada, i taj neko s lijeve strane joj.
Htjela ostaviti je nekapnutim suze u očima i krenuti s nekim, negdje, dalje...
Htjela, ali velike riječi te, iz prkosa joj, same se zaboraviše.
Na tren zaustavi pogled na licu koje nosila je urezano u mislima.
Nasuprot je nje.
Jednako lijepo, ma oduvijek lijepo. Njegovo i ničije više.
Pred njim, na pešteti ogrnutoj lanenim platnom zlatnovezenim,
odmah kraj Mushafa, knjiga i olovke dvije, jedan papir.
Mirila se, kraj je.
Zalud svi krici i vapaji iz duše joj:
- Ne daj me! Ne uzimam! Prvi, drugi, treći put...
  Nijednom, ne uzimam!
Nije kazala ništa.
Nijemo je gledala u te usne i čitala riječi što ih je izgovarao.
- Zahvala pripada Uzvišenom, salavat i selam Miljeniku i ...
Dalje nije mogla.

Jedna za drugom išla suza je svaka.
- Eto, k'o što sam snila, s tobom na ovaj dan... U bijelo odjevena...
  Al' ova mahrama i haljina sreća nisu. Hej, ćefini moji su.
  Ne pitaj me tri puta. Ne gledaj me više.
  Halal mi od ljudi zatraži. To što dišem važno i nije kad...
  Više me nema.

Efendi


07.07.2016.

...


Sve što daleko je, a iz prsa ne odlazi..
Ti si mi.
Ali, ne reci ništa.
Prešuti misao prvu, drugu, svaku.
Samo putuj i sretan mi budi.

Efendi



05.07.2016.

...



   

04.07.2016.

,,,


Ostalo je još malo vremena, On odlazi.
A kao da juče je bilo...
Dvoranom se poigravao tvoj jedri glas:
''Hej! A tebi svejedno je što On dolazi, spremno ga dočekati nećeš!''
Duša k'o da mi je letjela krilima njegovim, treperila gore visoko.
Nikad mi te toliko u očima nije bilo, k'o dana tog.
K'o da sam te ispila do zadnje kapi i more postala...
Sad, On odlazi.
K'o zna hoćemo li se ikad više sresti?
U prsima mi opet more, slano.
U očima kiša što nemilosrdno kvasi bijelu košulju i bajramsko odijelo babino.
Tvoje će neko drugi spremiti...
Možda, tek onako iz navike.
Možda, jer tako treba...
Ta, sitnica je jedna.
Možda, ali kako samo golema!
Spremiti ti bajramsko odijelo, čelo i usne na ruke drage spustiti...
Eh, da je!

Moj Efendi.


Oprosti mi, Uzvišeni, što onom sutra se ne radujem, odavno.
Kofu žuči srce nosi...



01.07.2016.

...




29.06.2016.

...



Hej, što li u meni neka stud je?
Zar je neko emocije mi otuđio na rok neznani,
pa tumaram pustinjom suhom?
On, taj stranac neki, a odavno već poznat mi, najednom bi poznanstvo moje.
Ne zna, ne može znati da ne vidim i ne slušam druge.
Šalje poruku prediftarske dove satkane od želja njegovih.
Čemu sve to, velim mu.
U akšam ni najslabašnija prijateljstva ne bivaju.
Pusti me ostati tamo gdje me nisi znao i ti ostani gledati sa strane druge. Šta god bilo...
Šutim istinu da ne želim riječima ga uvrijediti, ni povrijediti u nekom nekada što bi moglo doći, jer sa mnom uvijek dođe...
Lakše je, znam po sebi, zatomiti nadu, nego oporaviti srce.
Insan je fin, na mjestu, po svemu, al'...
Neću žal, ni kajanja okus!
Ja...
Ja obećati
ne mogu ono što nemam, pošteno je da zna.
Nek' dovi za od mene bolju, za onu koja već u duši Nečija
nije.

22.06.2016.

...



Daleko moje, blizino nečija.
Opet pišem ti.
Opet pakujem misli u kofere čežnje.
Opet zovem te.
Hej, dođi mi!
Hej, najljepši!
Nijedna adresa da ne ostane neznana.
Nijedan kofer  zaboravljen.
Nijedna velika riječ neizgovorena.
Dođi...

Efendi.



20.06.2016.

...




Mogu li zaista više od ovoga podnijeti?
Šta ako molim za ono što ja ne mogu?
Uzvišeni je rekao da On nikoga ne opterećuje preko
mogućnosti njegovih.
Šta mi je da to tek sad razumijem,
a prvo što me je naš hafiz podučio iz Knjige,
bješe ta zadnja tri ajeta sure Bekare?
Mjesec milosti je.
Perde padaju...


16.06.2016.

Insallah...




15.06.2016.

...


Lutajući perlama džamijskog lustera i šarenim ćilimima, pogled mi na kratko osta na rukama žene kraj mene. Od nakita ne vidjeh da ima išta, 'sem tankog prstena na malom prstu. Nokti kratko podrezani, haman do kraja. Koža gruba i ispucala, poneki ožiljak. Lice joj  skriveno iza bijele mahrame ne odavaše više od nekih četrdesetak godina. Nije mi znana, primjetih.
I čim prije, oborih pogled na svoja koljena.
Na njima nježne i bijele njegovane ruke, dugi tanki prsti što zadnjih godina, od poslova svih, s olovkom su samo.
Ni nalik vrijednim rukama te sestre neznane.
Sklopih ih, da joj ah ne bude, koliko na njene meni.
Neki čudan hal u prsima mi desetine misli rodi.
I ruke mog babe, i ruke
majke moje, od napornog rada i godina k'o
i njene su. Da ih ne bješe i da ih danas nema, zar bi vi, o ruke moje, bile tako čuvane?!
Pa i ta sestra, i svi ljudi oko mene, moji mi postadoše.
Tek u džamiji uvijek iznova vidim koliko svi jednaki
  smo.
Elhamdulillah.


09.06.2016.

...



Before you speak, let your words pass through three gates.

At the first gate, ask yourself:
''Is it true?''

At  the second gate:
''Is it necessary?''

At the third gate ask:
''Is it kind?''


/Sufi  saying/

08.06.2016.

...


Hitrim okretom na hastal spusti bakreni sahan netom navršen krupnim crvenim jagodama, što ih je ubrala baška za njega,
koji tren prije.
Bujrum - jedva prozbori tu jednu od bukadar riječi što imala
ih je kazat mu. Otkad je za se znala, stid bi joj poginjao glavu i rumenio obraze.
Stani der, da promuhabetimo koju - bljesnu bisera niz iz osmijeha što podiže lijepo čelo.
Te sitne plave oči u srcu joj aška more razliše, pa zastade.
Sve nešto bi rekla, al' zar da uzme od vremena, a poželjela toliko slušat glas mu?
Jok, nikada.
I učini blagi naklon glavom u desnu stranu.
- Mjesec je posta, jesi li, bolna ne bila, zaboravila?
- Nisam. Sramota je ne ugostit te, musafir si.
  Adet je u nas takav - reče odvažnije.
- Al' ti nemoj, iftar sam' što nije. Đunah da ti ne bude.
- Zar veći bi od toga bio što, sem nas, nikog drugog nema?
- Ti bolje znaš, tako i sudi.
- Hej! Ne nosi ništa. Kad akšam bude...
Ah, ti snovi! K'o da neko silom joj uze ljepotu što je donesoše.
Ni hastala, ni njega.
Bi, pa prođe.

Idealni Efendi.


07.06.2016.

...



O Allahu,
ako mi dozvoliš da žudim za onim ko Tebe voli,
ne dopusti mi da pređem granice
koje će učiniti da zaboravim
da je istinska i vječna ljubav samo ona kod Tebe.


06.06.2016.

...



Zovemo Te suznim okom.
Zovemo Te čežnjom naja. 
Zovemo Te dertom duše,
ostale bez zavičaja.

Lice Tvoje svi tražimo.
U blizini Tvog Džemala,
svi ovisnost osjećamo.
Beskrajna Ti, Bože, hvala.



04.06.2016.

...



   


04.06.2016.

...



Eto, opet glasno sa mislima svojim na ti.
Pružih ruku da pomilujem žutog psića, tu ispred restorana u kojem obično doručkujem sa kolegicama. Učini mi se to malo stvorenje željnim nečije pažnje ili me samo moja slabost na životinje zavara, ne znam više.
Sljedeći tren, već ugledah lokvu krvi u šaci.
Nije mu trebala pažnja, ipak.
Nije ni meni trebala njegova zahvala.
I, čudno. Pogledasmo se, onako zarobljeni u međuprostoru.
Nit' ja njemu šta rekoh, nit' ono šta više učini.
Na kraju bi k'o da je sve nesporazum i svak' sebi.
Uz iskreni osmijeh na licu, promislih da je to eto prilika da mi se izbriše poneki grijeh, sad kad dolazi Najdraži Gost.
I treba da je čisto i pripravno sve.

Na kraju, ako se spotakneš o kamen, ne psuj kamen,
pažljivije hodaj!



03.06.2016.

...


Dobar i lud na istoj deredži?

Za 1o-ak minuta bilo bi tačno šest sati poslijepodne.
Na displeju poznati broj, kolega iz službe transporta molećivo govori da jednom od šofera treba poslati fakturu u špediciju ili će, hud, ostati na graničnom prelazu do jutra.
Pa šta me briga, radno vrijeme je davno završeno
- na prvu pomislih, ali ne izgovorih.
Ali...
I on je insan i radnik, isto kao i ja.
Ko zna otkad je već na putu, je li jeo, spavao?
Možda je poželio djecu i supruga mu brine?
Možda i još nekoliko možda i nađoh se u kancelariji.
Pola sata mog vremena i Bogu dragom hvala, uspjesmo.
Dok se vozih natrag kući, u duši mi bi fin osjećaj, neobjašnjiv.
I misao, dobar i lud su na istoj deredži.
I, prvi put u životu mi ta izreka dobi smisao, mogoh je objasniti sebi. Ljudi koji nisu pri pameti, nisu ni griješni, nisu ni obavezani bilo čime u našoj vjeri i u skladu s tim, neće ni u vatri gorjeti. Uvijek im sve rahatluk oko njih.
Tako i oni dobri, jer  kazao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Čudan li je primjer vjernika. Vjernik stalno profitira, a to je samo za vjernika i nikog drugog; ako ga snađe kakvo dobro, zahvaljuje Allahu, pa mu u tome uistinu bude dobro, a ako ga snađe kakvo zlo, strpi se, pa mu opet bude dobro." (Muslim)
Pa, nek' budem na toj deredži, ništa više i ne treba.

01.06.2016.

...



Prošlo je podne.
Još koji čas i izut ću cipele, osloboditi onu svima znanu sebe.
Nek' duša se iz krletke dunjalučke u visine vine i leti, leti daleko.
Nek' selam ti ponese, i  k'o povjetarac blagi, na srce spusti.
Tu, u džepu tvoje košulje, bar do sabaha neka je.
A ja, ja ću kako znam.
U svemu vidjeti najljepše lice koje ikad sretoh,
i oči od neba više plave, što uvijek iznova me na ah pozovu.
Sa sanjarima je odveć lahko..
Moj Efendi.


30.05.2016.

...

29/05/2016.



Polahko samo, djeco. 'Vako se i na hadžu tavafi
- uz široki osmijeh, iz mase ljudi progovori neznani dedo.
Na ramenima mu hadžijska torba, u ruci štap i mala stolica,
na licu sabur i onaj izraz što ga imaju samo naši dobri stari.
Okrenuh se.
Nešto mi neopisivo lijepo u prsima što sam sa narodom svojim.
Još pod dojmom velikog podnevskog džemata na ajvatovičkoj
livadi 'sred guste borove šume, iskrade mi se misao
''Što nas ima, mašallah!
Niko nikome ni nalik, a ovako zajedno k'o da smo svoji svi.''
Svi tereti i čežnje duše sakriše se na neko vrijeme
i osta' samo onaj neopisivi najljepši hal u meni.
Osjetim kako nas ima još i rahatluk svuda poleti.
I godinama se vraćam.
Nigdje ne vidim toliko ljudi, toliko priča, toliko upornosti.
Ne pitam šta koga vodi da prelazi daleke puteve i zašto je tu.
Ionako, ljudima najvažnije na licu piše, ako čitat' umiješ.
Svak' svoj hal nosi, i ako mu je izdržljiviji tako,
ko, 'sem Allaha, smije nekome da sudi?
A opet..
K'o da mi nije blizak onaj narod što preglasno amin izgovaraše
sinoć u akšamsko vrijeme u kakanjskoj čaršijskoj džamiji.
Čak i žene tako!
I, onako instinktivno, desnim laktom gurnuh mamu.
Ona ništa, valjda joj to nije bilo neobično ili možda nepoznato.
Sestra bi shvatila, to je naš način komunikacije kad se ne govori.
Još uvijek mi čudan taj svijet što istrča iz džamije čim farz završi. Nekako k'o da su se razbježali od nas ''normalnih''.
Zato...
Biram ostati s onima koji u Ajvaz-dedi ne vide haram.
Biram ostati s Nama.


28.05.2016.

..




Hej ti, od dunjaluka i svega što na njemu je, ljepši!
Dođi opet u dane što čežnje te puni čekaju
i zatalasaj aška mi more u prsima,
najdražim očima neboplavim.
Dođi, okove mi skini i povedi me.
Pošla bih, bez pitanja ijednog.
Duša te moja zna, oduvijek.
I nije važno hoćeš li opet u Kakanj, Kiseljak
ili bilo gdje, samo dođi.
Vremena kraj tebe uvijek malo mi.
Hej ti, što ću te očima neumorno dozivati,
za to vremena danas, hvala ti.
Moj Efendi.



23.05.2016.

...



Kojeg je imena ovaj eho sjete
što me od jutros priziva sebi?
Zar ništa nema što potkupilo bi ga
da me do sutra, barem, ostavi?
Zar uzalud dozivam momente
kad je u prsima ljepote more bilo?
Što uzalud pokušaji su svi?
Kad ni danas, ni sutra, ni bilo kad,
prava na to, u obilju ovom, ja nemam.


21.05.2016.

...


Samo tebi znane riječi pišeš, jer ono što je u tebi,
želi slobodi svojoj u zagrljaj.
Ni nedostajući naslov, ni krivudava slova
ne umiju stati na put sili što te rastavlja od sebe.
Tek prasak tog zagrljaja silnog
te podsjeti na blagodat što je u amanet imaš.
Pa misliš...
I mislima letiš tamo gdje koracima
kročiti nećeš.
Pa si sanjalica...
I sanjaš prostranstva daleka, neka druga vremena.
Ne plačeš, ne vučeš se po dnu, osmijeh ti na licu vazda.
Ti znaš da pričaš, a ne kažeš ništa, i uvijek plaho ti.
Ti vidiš ajete oko sebe, i šućur Mu činiš.
Ti insan si.


20.05.2016.

...





18.05.2016.

...


Očima ledeno hladnim prijekor k'o da izreče.
Al' ne ustuknuše, ni koraka jednog, noge joj olovne.
Kadija ne budi mi. - hrabro prozbori.
Ne sudi što feredža duše moje pred tobom je
s ramena
ovih najednom pala.
Ne sudi što riječi tebi su, k'o ptice slobodi svojoj,
najljepše pjesme spjevale.
Ne sudi gordo, kad već priznadoh istine sve.
Vrati se!
Otkrij mi lice svoje najmilije.
Grijeh nek' ostane samo moj, do kraja nam.
Benim Effendi.

12.05.2016.

...


Znaš, nije to zbog kiše, nije ni zbog Gazalija.
On i ja k'o da se ne razumijemo. Te dubokoumne riječi i naša stvarnost ne idu pod isti kišobran. Dvije-tri stranice pred spavanje, više ne može. Naša vlast i ona Omera ibn Hattaba (r.a.)
i drugih pravednih halifa o kojima piše... ma grijeh bi bio u istu rečenicu ih staviti. Nekako je pesimističan, i na neki neobjašnjiv način mi to transferiše u stvarnost. Odustaću, velim sebi sinoć.
A opet, žao mi. Koštala me je tridesetak maraka kod trgovačkog putnika i čekala je par godina da je i prelistam. S knjigama je uvijek isto, znatiželja za onim što je na kraju. Pa ipak, nekad neke nikad ne pročitaš do konca i ne saznaš.
I, pred sabah me probudi tupi bol na licu, namah ispod desnog oka. To me tvrda korica te knjige koja je ostala otvorena na jastuku, podsjeti na sebe.
Nije to zbog kiše, nije ni zbog Gazalija.
Nekad boli nedostajanje..


11.05.2016.

...


 

  Hasan pognu glavu, uzdahnuvši blago,
  i otprimi selam musafira dragog.
''Šta činiš, Rabija, ako Boga znadeš?''
- upita je ašik uzdrhtale brade.

''Kad bi Basrom divnom šetali Hasani,
 'manjarabi, kakvi bili bi insani!
  Kad bi takva bića prohodala džadom,
  nikada se ne bih pokrila hidžabom.''


04.05.2016.

...



Sa sjajnim zvijezdama slušah te večeri prošle.
Koliko nas je bilo, eh da si samo vidjet' mogao.
Tvoj glas i melodija noći...
Ah iz duše uzeše mi.
Kraj njega, ljepote druge nema! - srce zavapi.
I k'o da vasiona sva ponavljat riječi Miljenika
Božijeg za tobom stade:
''...bićeš s onim koga voliš!''
I pozva me dlanove da otvorim i zamolim,
da ne zaboravim da Njemu moguće je sve.
Hej! Moguće sve!
Insan sam, toliko znam.

A ti?
Hoću li te naći među stanovnicima mahšera?
Hoćeš li biti Tamo gdje služe vječni mladići?
Ovdje, možda, kasno je za više...

Efendi



27.04.2016.

...



Bezglasno razgovaram s tobom.
Oblaci žurno prolaze, k'o da kiša će.
Ponesi kišobran, za sebe samo.
I, od svega više, čuvaj se.
Trebat ćeš mi još, godinama.
Za jedan zagrljaj na hladnoj kiši.
Za sve što dolazi...
Efendi.




23.04.2016.

...


  

  Pogledaj samo te oči!
  Plave k'o tvoje, a skrivene kapcima tužnim.
  K'o da pričaju o nedostajanju tebe im.
  K'o da ti se žale i tiho babom k'o da zovu te.

  Nećeš ih ćuti, znam.
  To je samo izvezeno platno misli mojih.
  Ne puštaju me zadnjih dana.

  Stara tekija u prve jacije, prigušeno svjetlo
  i zikr k'o rijeka glasova u jednom.
  Dok razmišljam o ovosvjetovnom u svemu tome,
  pogled mi zastade u čošku.
  Kraj velikog tespiha okačenog o zid,

  na koljenima
pored majke, sjedi dječak krupnih crnih očiju.
  Vidim suze
mu na licu.
  ''Mama, jel' to plačeš?'' pita ju.
  Ne čuje ga u zanosu aška.
  Pita je opet, dok se unosi u njeno lice i grli je.
  Ona ga pomilova po kosi i privi uz sebe.
  Majka.
  Zar riječi ima da je opisati umiju!

  Misli...
  I ja na dunjaluku želja nakon tih, odjednom više nemam.
  S tobom biti.
  S tobom djecu imati.
  S tobom Ka'bu zijaretiti.
 
  Efendi

 

20.04.2016.

...




Prepoznam te u svakom stihu što čežnjom zbori.
I poželim, od svega više, u radost ih pretvoriti
i kazivati ljudima o sreći... o tebi.
I u zanosu rumijevskom izgubiti se,
i vikati iz sveg' glasa, poželim.
Poželim dlanovima obraze ti dotaknuti
i njima lice svoje k'o u dovi umiti.
I onda, smijem se, sama.
I kad nedostaješ, ti nedostaješ lijepo, milo.
Na suze sebi pravo ne dajem.
Jer ti si sreća...
Najveća.
Nečija.

 

Efendi



18.04.2016.

..


''Ona donosi svjetlo u moj dan,
veselje u stihove,
a smisao u emocije!
Ona je moja poema
koja možda nikada neće biti dovršena,

ali postoji - između sudbine i namjere,
lijepih riječi i nerečenog.
Ona donosi svjetlo u moj dan,
ašk i sevdah koji se ne može opjevati,
moja nedovršena pjesma..''


Admir Delalić

(fb: Sokak Sreće)

 


16.04.2016.

...


16.04.1993. - Ne zaboravi  Nas  116

Tuga i strah, ponovo.
Htjeli su da Nas nema.
Stotinu i šesnaest puta da Nas nema.
Hiljadama i hiljadama puta da Nas nema.
A Mi ostali i opstali na topraku svome.
Sjećamo se naroda svog...
Tišina tjeskobna, Ahmići dvadeset i tri godine kasnije...
Poruka je da se ne zaboravi i ne halali, ali nastavi živjeti s njima. A oni kriju, i dalje, istinu o trideset Nas.
Sakrili su se u svojim kućama dok sa džamijskog razglasa
dolinom  odjekuju imena i godine stotinu i šesnaest Nas
kojih više nema.
Za zločin je osuđeno dvoje-troje, beznačajan broj godina.
I on je jedan od njih.
Ne dolikuje mu titula, ali iako sramna, njegova je.
Kiseljački general, njihov tzv. heroj, asocijacija na svo zlo koje smo živjeli tih godina. Danas taj slobodno i nadmjeno hoda zemljom koju je krvlju i suzama sa zvijerima svojim natopio.
Šta je ljudskoga u njemu i njima bilo ikada?
Ništa, vidjela sam mu to u očima kad je stao ispred mene nekoć.
K'o da je sam Iblis prokleti.
Na ruci mu ogromni zlatni prsten sa crvenom šahovnicom,
drski ton u glasu.
Zanijemila sam u trenu, ni disala, ni živjela, od straha pred tom pojavom. Kao film pred očima su letjele slike rata i stradanja, bolnice i saniteti, koferi uvijek spremni pored vrata, djetinjstvo koje nije imala moja generacija.
Nećeš više, rekla sam mu u sebi i uzdignute glave završila posao.
Nisi nas ubio, vidiš li?
Moj direktor je u ime novca
zaboravio krv našeg naroda,
ja nisam. Ja sebi nikad neću dati pravo da zaboravim.
Ni Djevojčica od jedanaest godina čiji život je ugašen
u Ahmićima 16. aprila '93. ne bi zaboravila.
Nemoj ni ti.
Mi ne smijemo zaboraviti!


15.04.2016.

...



- Ahmićka suza -

U mutnu pustoš krivuda put,
i okolo sve jednako se budi,
koga da zovem, ko će me ćut
kad više ni žive duše tu nema.
Bez krivnje, puna neostvarenih želja,
u travi sad snuju umorna kamena tijela.

Pusta je naša Lašvanska dolina.
Predajemo rahmet šehidima.
 
O Bože, još uvijek boli nas.
O Bože, majke plačan glas.
 
Oblak nad Ahmićima, plakao je.
Gromovi tutnje nebom i sad.
 
O Bože, još uvijek boli nas.
O Bože, babe kaharli glas.
 
Sejo, ptico džennetska, 
Ahmićima se prožima tuga velika.
 
O Bože, spasi Ahmiće,
O Bože, čuvaj Ahmiće.

 

Tekst: Ikbal Smajlović (na izvorni tekst nane hadži Rukije Talić)


13.04.2016.

...




Znaš li za riječi što iz misli izranjaju u sabahe rane,
pa i pitanje i odgovor ujedno su?
Jutros ih opet čujem.
I sve mislim, ima još neko i iz polutame sobe progovara.
Šapat, ali glasniji od pijetlova što javljaju da vakat je..
- Hej! O kome to ti misliš? Daleko je, daleko...
Šutim, kroz prozor se nazire novi dan.
K'o da su se sve ptice svijeta sjatile da mi pjevaju.
I pjevaše pjesme milozvučne.
Čak i sova se javi iz krošnje velikoga bora.
Zikrismo Uzvišenog i srce smiri se.
Na kapiji Njegovoj čekat' mi je tebe.
A riječi samo slova su prazna, znaš li?

Efendi


06.04.2016.

...


''Ako možeš da sačuvaš svoju glavu kada svi oko tebe
gube svoje i okrivljuju te za to;
ako možeš da vjeruješ sebi kada svi u tebe sumnjaju
i čak pridodaješ njihovim sumnjama;
ako možeš da čekaš, a da ti ne dosadi čekanje,
ili ako si prevaren, da ne lažeš,
ili ako si omrznut, da ne mrziš,
a pored toga da ne izgledaš predobar ili premudar;
ako možeš da sanjariš, a da snovi ne ovladaju tobom;
ako možeš da razmišljaš, a da ti maštanje ne bude cilj;
ako možeš da se suočiš sa uspjehom i neuspjehom
i da smatraš te dvije varalice kao da su potpuno iste;
ako možeš da podneseš kada čuješ da su istinu koju si rekao
izvrnuli nitkovi da bi napravili zamku za budale,
ili da posmatraš propast onoga čemu si posvetio cijeli život,
i da pogrbljen sa dotrajalim alatom ponovo stvaraš;
ako možeš da staviš na gomilu sve sto imaš
i da to baciš na kocku, izgubiš i opet počneš iz početka,
i nikad ne izustiš riječ o tom svom gubitku;
ako možeš da prisiliš svoje srce i nerve i tetive,
da te služe dugo, iako ih više nemaš,
i tako izdržiš kada nema ničeg u tebi,
sem volje koja ti dovikuje: "Istraj!";
ako možeš da razgovaraš sa najnižim,
i da sačuvaš svoje dostojanstvo,
ili da šetaš s kraljevima,
a da ne izgubiš razumijevanje za obične ljude;
ako ni neprijatelj, ni prijatelj ne mogu da te uvrijede;
ako te svi cijene, ali ne suviše;
ako možeš da ispuniš jedan nezaboravan minut
sadržajem koji traje šeždeset sekundi;
ako možeš...
Tvoja je zemlja i sve što je na njoj,
i iznad svega, bićeš čovjek, sine moj!''

(Poem ''IF you can''  by Rudyard Kipling)

01.04.2016.

...





Skriven u tajnama srca mi od ezela još si.
K'o riječ neizgovorena, zarobljen u meni.   
I osuđen da budeš smisao svake pomisli,
svakog trena i daha.
Ne puštam te...
Skriveni.
  
  

28.03.2016.

...



Ne tražim riječi da bi te mislima mi dozvale.
Ne, jer proljeće je.
U žuboru vode, sabahskoj pjesmi ptica,
u žutoj lali, zelenom listu, mirisu zraka kojeg dišem,
u sebi, nađem i lice i riječi tvoje, tebe.
Ponekad samo, sanjam...
Kako pružam ruke da me povedeš prijeko,
a ti smiješ se...
Zaboravila sam, halali mi. - slegnem ramenima.
Stidno se skrijem u dubokim đepovima i mislim,
ako Svevišnji da, jednog dana ćeš smjeti..
Volim proljeće! - velim ti glasno.
A ti smiješ se, dok niz lijepo ti lice klize
hladne kapljice kiše.
Najljepši si čovjek na svijetu, znaš li?
U tvom pogledu je nebo iznad nas.
U tvojim riječima slad od meda medeniji.
Ti si i od proljeća, i od života draži.
Ne, ne misli da me to trenutak opčinio, nije.
Odavno je sve tako.
Zapravo, od onog augusta kada sam te prvi put srela,
kada sam čula tvoj glas i riječi što su me boljem sutra povele.
Allah samo zna jesu li misli mi ispravne,
jesi li došao u to vrijeme da me voljom Njegovom
spasiš od mene same i puta krivoga.
I zato, zahvati mi iz potoka vode malo,
da iz ruku tvojih žednu dušu napojim.
Čekanje je i od samoće bolnije.
- jedva prozborih.
Hej! Ti... - dok brišem lice, smijemo se zajedno.
Sreća je ionako samo skup trenutaka.
Šta je tvoje doći će ti, vidiš, k'o i ova voda. - i opet šutiš.
Ponekad samo, sanjam...
Vidjeću kamene kugle i tvoj grad, s tobom...
Moj Efendi. 


22.03.2016.

...



Otvorite vrata, molim.
Donosim hediju na ime, Uvaženome.
Smetat' ničim neću, tren koji samo
zijaret da ga učinim.
Otvorite vrata, da ga vidim!
Sklonite teške paravane daljine!
Ja više nemam ništa da sanjam, potrošeno sve je.
Hej! - prozbori srcu najmiliji.
Na tanahnom šiltetu, naslonjen na zid
ukaza mu se lik.
U tišini je.
Samo eho tespiha što ga u desnoj ruci okreće
nadvisuje ju
,  s vremena na vrijeme.
Zikri.
Zaboravih šta sam tražila.
Šta si donijela? - osmjehom progovori ponovo.
Ejvallah, sve što sam ponijeti mogla.
Samo mi vrata ne zatvaraj...


Efendi

15.03.2016.

...


''Kirâmen kâtibine ya'lemûne mâ tef-alûn''

Nekad stvari, pojave, bića, riječi, ma oko nas živi i neživi svijet, prolaze bez da ih primjetiš, ili samo prolaziš ti, ako malo bolje promotriš. Sasvim običan dan danas, ništa što juče nije bilo i možda će sutra opet isto sve.
Ali... Je li i za Njih to izgledalo tako?
Šta mi je zapisao Desni?
Šta mi je zapisao Lijevi?
A pisali su, to je neupitno.
I ko zna zašto baš danas razmišljam o tome, zašto i za koje dobro mi se to danas obejanilo, pa analiziram urađeno i izgovoreno od sabaha pa na ovamo.
Pale su neke perde, bezbeli.
Davno sam od nane rahmetli saznala za Pisare
Knjige dobrih i loših djela.
''Nama je tako kaziv'o hodža u mejtefu.'' - govorila bi.
U ovom životu je lakše ne činiti dobro, ali je bolje činiti.
Lakše?
Ne, bolje i u duši bit' će bolje.
Sad više ni pisat' suvišno ne smijem, i to se piše...


12.03.2016.

...



Za rođendan ti'

Zamišljam isprekidanu liniju, na momente krivudavu.
K'o da je od nura satkana, magična i dalekosežna,
i još pozlaćeni odsjaj k'o da baca oko sebe.
Negdje na lijevoj strani mi je zataknuta i ide daleko.
Oči je ne mogu pratiti dugo, kroz kancelarijski prozor
i duž kotline, do prvog brijega.
Al' srce aškile...
Ruke pruža da krenem stazama, makar i neznanim.
Pa za tren jedan i zaboravim.
I za tren jedan ugledam drago nurli lice na kraju puta
i liniju kako se zaustavila pred njim.
Obična je i tako slabašna, na kraju svome...
A on šuti, skoro će ikindija, pred ljude stati
mora.
Ljepši je od cijelog dunjaluka, i kad i ne govori.
Ma ljepši od najljepšeg što su oči posvjedočile mi!
Hej, tanke su niti aška u duši!
Tišina njegova k'o da veli.
I tren nesta', u zbilju se vrati.
A htjela sam za majku ga pitat', jel' živa da je vidim,
da čelo i usne na ruke joj
prislonim i hair dovu zavapim.
Našla bih tako, možda, snage i skrila  suze
što sam joj Neznana, što Odredba je takva.
Tišina moj je vaiz danas.



I napisah i previše,  kiša uvijek sobom čežnje donese,
a ne poželjeh ti riječima još puno mubarek dvanaestih martova,
rođendana, dana i godina, mimo njih.
Ne poželjeh riječima, dušom odavno jesam.
Neka mi te Uzvišeni čuva,
lijepi moj Efendi.




09.03.2016.

...






''Plemenit je onaj čovjek koji čuva ljubav
 koja se desila makar na trenutak
 i pazi onoga ko mu je učinio dobro,
 pa makar i jednom riječju.''

- Imam Šafija -




03.03.2016.

...




Svaki novi korak što ga saburli učinim
ispravno i odmjereno, kako baš treba,
zahvaljivat će i moliti i za te'.
I ma gdje, ma kako da završi put mi,
kajanja zbog tebe neće duša imati.
Možda čežnje i žala odveć malo,
što ti saputnikom svijetom prolaznim bila nije.
Više ni smjela ne bi.
Zarad svega što je od znanja tvoga u zajam uzela.
Zarad želje da na rastanku konačnom,
zamiriše u rukama meleka svijetlih lica poput sunca.
Zarad nade da će na Boljem svijetu
na divanima kraj duše ti divaniti.
Zarad mira svoga.
Zarad sreće, tvoje...
Moj Efendi.


28.02.2016.

...



''Nemoj  nikad zaboraviti dobro koje ti je neko učinio!
 Posmatraj čovjeka, ako zaboravi kad mu je ko učinio i grumen dobra,
 bježi od tog čovjeka, napraviće ti belaj u društvu.''

/ Muftija Edhem ef. Čamdžić /



Postoje ti Neki ljudi koje dušom zavoliš
i čije riječi su ti k'o voda. Od njih učiš i snagu nađeš.
Kad ih slušaš, k'o da sve možeš i sve je tako lahko.
I nekako ti se pojave u životu kad ti se putevi zatamne,
razgale srce i vrate ti tebe u tvoje ruke.
I to srce moje danas mi puno radosti bi slušajući Muftiju, Čamdžiju, kako ga je moj rahmetli dedo zvao. Svaki put bi pojačao ton na televizoru do kraja i sjeo ispred ekrana da ga sluša, a mi smo morali da šutimo dok ne završi.
U tim svojim osamdesetim godinama nije pamtio mnogo
, ali je volio muftijin glas i ono njegovo ''č'' u akcentu.
Volio je njegovu jednostavnost, za mene veličinu.



27.02.2016.

...


Život prolazi poput oblaka...

Nakon godina i godina, opet ta misao.
Istina, rečena od nekog drugog, dragog, ali tako znana stara
misao. Ti oblaci iznad autobuske stanice su o meni znali više nego ma koji insan živi. K'o da nikad i nigdje nisu odlazili, uvijek isti, veseli, plavi. Čekali smo se na muhabet, jednom, dva puta sedmično.
I uvijek isto:''Pa tebe nema ovih dana!''
Nije me bilo sram priznati da nisam došla, jer nisam imala obraza od babe tražit' pare za knjige i skripte, za prijave ispita i još autobusnu kartu.
Znala sam, ako propustim jednu sedmicu predavanja, skupiću pare za iduću. Ako idem samo na vježbe iz predmeta koje kući ne mogu naučiti, s vremenom ću uštediti za kvalitetne cipele, jer mi je dugo hodati. Ako doručkujem kad krenem na fakultet, ostaće mi najmanje dvije marke i neće me biti strah ako i propustim autobus u kojem su studentima davali popust i imaću više od deset maraka u novčaniku. Moj babo je tih godina imao nešto više od tri stotine mjesečne invalidnine i tih deset maraka na sve nas, ma bilo je pravo malo bogatstvo. Nije mi bilo važno ako ogladnim do pet sati kad se vraćam, niko nije znao.
''Sve će to jednog dana proći. Završit ćeš fakultet, kupićeš sve što nemaš i nećeš se ni sjećati ove hladne stanice, prljavih zidova i smeća pod nogama, arogantnih radnica u biletarnici, djece prosjaka i svih ovih ljudi, školaraca, studenata i istrošenih autobusa s kojima se nikad ne zna.'' šaputali su moji oblaci dok sam čekala, promrzla i od sunca i od snjegova.
Imalo je smisla, gledajući u nebo nisam morala
gledati jad i čemer našeg naroda, naše zemlje, naše mladosti. Nisam tako mislila šta sutra, šta ako me ti oblaci slažu. Morala sam ići naprijed, to je bio moj dug i babi i majci i onome što su činili za mene.
''Ti idi u školu, a mi ćemo kako znamo...
Ako sutra ne nađeš svoju sreću, nek' barem sebi hljeb zaradit' možeš.''
I vrijeme je s oblacima prošlo.
Ne gledam ih više i ne razgovaramo nikad.
Nemamo više ni kad', a ni o čemu.
Zarađujem dovoljno, i za hljeba i za još, pa i da i ostane.
I ne vozim se javnim prevozom i nosim skupe cipele.
Upravljam hiljadama i hiljadama tuđeg novca i sve je isto.
To je samo novac, prolazna i nevažna stvar.
Sa materijalnim stvarima je uvijek isto, i kad imaš i kad nemaš.
I možda nisam imala dovoljno znanja i godina da život drugačije gledam, da ranije shvatim da sam uvijek imala sve, da živim tren za tren, danas za danas.
Uzvišeni najbolje zna jesam li se trudila dovoljno i ispravno.
Možda su i ove misli današnje opomena i podsjećanje od Njega..
.


''Vjernik dunjaluk ima na način da ga drži u ruci, a ne u srcu.''



24.02.2016.

...


                                                    
                   


22.02.2016.

...



Prizivam te u goste svojim mislima.
I pred tebe sofru jemecima mirisnim
ukrašenu iznosim.
K'o da bih ti ponešto i kazala,
da nije vremena malo...
Da ne moraš  vratit' se...
Tamo, negdje, daleko.
Tišinom ću te zagrliti i primaknuti se do tebe.
Šaputaću ti o plahim očima tvojim...
Ma najsretnije stihove im spjevat' u trenu.
I ne samo njima, tebi, dragi.
Sanjaću budna obraz uz obraz prislonjen,
tvoj osmjeh, dok brojiš u bradi
godina tragove.
I progovoriću glasno samo da ti kažem da
i za hiljadu godina,
i pored drugih milijarde,
ti bićeš uvijek najljepši,
ti bićeš najdraži,
ti bićeš Neko moj.
Ma gdje i kraj koga se budio...


Efendi



19.02.2016.

...



- Moja mama Ajka -

''Prošlo je podosta vakta otkako hoću da napišem
priču o mojoj rahmetli mami Ajki,
ali me strah da nešto bitno ne izostavim.
Priča o njoj je priča o svim našim dobrim mamama,
jer su one haman sve iste, a opet je svaka od njih priča za sebe.
I nešto razmišljam „Ako je Ibrahim, alejhis-selam,
bio ummet“, onda je svaka naša majka institucija za
sebe i svaka ona vrijedi više od mahšera današnjih žena.''


NEZIM HALILOVIĆ MUDERRIS





Dragi Allahu, hvala Ti za moju majku i sve majke na svijetu.
Dragi Allahu, hvala Ti za sve drage insane na dunjaluku.
Dragi Allahu, hvala samo Tebi pripada.



18.02.2016.

...


Amina Buljubašić

BITI  ĆE  PREKASNO


Ne treba mi ni Vaša kazna, ni pomilovanje.

Ja nisam Vama podređena.

Ako smatrate da ste moj vazduh, varate se.

Ja itekako mogu bez Vas.

Bili ste moj Neko,

da biste se vratili u prvobitno Niko.

Vi ste podigli nadu u meni

i srušili ju do temelja.

Vi ste se pojavili iz mojih pjesama

i nestali u njima.

Vi ste tražili promjenu

od one koju ste promijenili.

Vi ste se naoružali ponosom

i ubili ljepotu Ljubavi.

Uzrok ushićenosti i amura u mome prebivalištu osjećanja

niste bili Vi,

nego moja slika o Vama.

Bili ste tako visoki

da Vam je i nebesko prostranstvo zavidilo,

sada ste tako niski

da Vam se i Hadov dom podsmijava.

Uživajte sa stotinama dok su tu,

Kada izgubite Sebe u njima,

doći ćete Svome razumu

sa opustošenim srcem.

Biti će prekasno.

Vaš osmijeh će utihnuti

u tami Vaše samoće.

U borbi sa dalekim,

trijumfirati će Zaborav.

U trenutku iznemoglosti,

doći ćete ponovno, na koljenima.

Biti će prekasno.



AMINA BULJUBAŠIĆ, rođena je 1996.godine, u Zavidovićima.
Autorica je objavljenih pjesama „Dodir netaknutog“ i „Zvuk tišine“ (Zbornik proznih i poetskih radova, Matica hrvatska, Sarajevo, 2011.), „Ljubavni oproštaj“, „Možda je previše dovoljno“ i „Sjećanje“ (Avlija, Časopis za kulturu, književnost i društvene teme, Rožaje, 2012.), te eseja „Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik“ (Zbornik proznih i poetskih radova, Matica hrvatska, Sarajevo, 2013.)


14.02.2016.

...





Lagahno koračah Ferhadijom, stopljena s valovima
ljudi koji hode nekom  kraju svome
.
I, po ko zna koji put, zaželih izgubiti se međ' njima,
nestati sa sobom i mislima svojim.
Neznana lica, a nijedno tvoje.
A ja k'o da kraj tebe hodam i govorim ti.
Hej, lijepi moj očiju plavih!
Na te' niko od njih ni nalik mi.
Ni ovaj grad, ni davni san da mi dom bude,
ma ništa ne znače mi više.
Da s tobom u jacije šetam mostom Duga
i tvoj glas šumovima Bosne obojen slušam, eh!
Srce mi je želje sve za tebe vezalo...
I kad tebe nema, zar ikoga ima?


Efendi


11.02.2016.

...


(Taha Husein; Dani; str.4.)

''Od najranijeg doba bio je tako radoznao da ga nije mogla zaustaviti nikakva prepreka na putu da otkrije nepoznato. Često ga je to stajalo truda i bola. Ali, jedan događaj ograničio je njegovu strast za saznavanjem i ispunio mu srce stidom koji ga nije napustio ni do danas. Sjeo je zajedno sa ocem i braćom za večeru, dok je mati, po običaju, nadzirala posao oko objeda, davala uputstva sluškinji i sestrama, koje su zajedno sa njom brinule za posluživanje oko stola. Jeo je kao i sav svijet.
Ali neobjašnjivo mu je došla čudna misao.
Šta bi se desilo da uzme zalogaj objema rukama umjesto, kao obično, jednom? Šta će ga spriječiti da pokuša? Ništa. On, dakle, uze zalogaj objema rukama, zamoči ga u posudu iz koje su svi jeli i prinese ustima. Braća se zacenuše od smijeha, majka skoro zaplaka, a otac mu reče mirnim i tužnim glasom: "Ne uzima se, moj sinčiću, tako zalogaj".  A on? Nije znao kako je proveo noć.
Od tog vremena strogo je ograničavao svoje pokrete sa pribranošću, brižnošću i beskrajnom stidljivošću. Od tog trena spoznao je da ima jaku volju. Zabranio je sam sebi razna jela i nije ih okusio sve do svoje dvadeset i pete godine.
Odrekao se čorbe, riže, i onih vrsta jela koje se jedu kašikom, jer je znao da je nespretan u upotrebi kašike, a mrzio je da bude povod smijehu braće, plaču majke ili tužnim i mirnim poukama oca. Taj događaj mu je pomogao da duboko shvati anegdotu koja se pričala o Abul' Ala' Ma'arriju.*
On je jednoga dana jeo med i pokapao se po odijelu, a da to nije primijetio. Čim je došao u učionicu na čas, jedan učenik mu reče: "Učitelju, jeli ste med!"
On požuri da obriše mrlju na prsima govoreći: "Tačno, prokleta bila proždrljivost".
I odrekne se meda do kraja života.
Isti taj događaj omogućio mu je da dublje shvati jednu od značajki  tog pjesnika.
Abul' Ala' se skrivao kada jede, čak i od svog sluge.
Hranio se u jednom podrumu pod zemljom, a sluga je morao da sve pripremi u tom skrovištu i da izađe. Tek kada bi ostao sam, počinjao je jesti po svojoj volji. Priča se da su jednom njegovi učenici razgovarali o izvrsnim alepskim lubenicama. Abul' Ala' se pobrine i pošalje nekog da ih kupi. Oni su svi jeli, a poslužitelj je odvojio za pjesnika parče i stavio ga u podrum. Vjerovatno ga nije položio na uobičajeno mjesto, a starac se ustručavao da traži svoj dio, tako da je lubenica tu stajala dok se nije potpuno pokvarila, a pjesnik je nije ni okusio.
Ove pojedinosti iz života Abul' Ale naš prijatelj je duboko razumio, jer je u njima vidio sebe.
Koliko je kao dijete želio da može sam jesti!
Ali se nije usuđivao da svojima saopći tu želju. Ipak, često, za vrijeme mjeseca posta ili u vrijeme praznika, dešavalo se da jede sam kada bi porodica uživala u slatkišima što se jedu kašikom. On tada nije htio da ostane za stolom, a njegova majka, koja je patila zbog ovog odbijanja, odvajala mu je u posebnu zdjelu i ostavljala ga samog u posebnoj prostoriji koju bi zaključavala da ga niko ne gleda.''



*Abdul'Ala Al-Ma'arri (Arabi أبو العلاء المعري Abū al-'Alā' Ali-Ma'arrī, puno ime i prezime أبو العلاء أحمد بن عبد الله بن سليمان التنوخي المعري Abū al-'Alā' Ahmed ibn Abdullah ibn Sulejman el-Tanūẖī al-Ma'arrī; 973-1057 slijepi arapski filozof, pjesnik i pisac. Rođen je u Maarrat al-Nu'man, Sirija, studirao je u Aleppu, Tripoliju i Antiohiji.
Opisan kao "pesimistički slobodoumnik", Al-Ma'arri  je bio kontroverzni racionalist svog vremena, navodeći razlog kao glavni izvor istine. Bio je pesimističan po pitanju života,  opisujući i sebe kao "dvostrukog zatvorenika" sljepoće i izolacije. Napao je dogmu religije i odbacio islam. Bio je jednako sarkastičan prema religijama Židova, kršćana i Zoroastrianaca. Zalagao se za socijalnu pravdu, a živio je povučeno, asketskim načinom života. Bio je strogi vegetarijanac, tvrdeći da pisanje "ne želi kao hranu meso zaklanih životinja." Al-Ma'arri je bio antinatalist, u skladu sa svojim općim pesimizmom, on upućuje na to da djeca ne bi trebala biti rođena da bi ih se poštedilo od boli života.
Unatoč kontroverzi o njegovim neortodoksnim pogledima, Al-Ma'arri se smatra jednim od najvećih klasičnih arapskih pjesnika.
Izgubio je vid u dobi od četiri godine zbog velikih boginja. Njegov kasniji pesimizam može se objasniti i njegovom virtualnom sljepoćom.
Al-Ma'arri je bio skeptik u svojim uvjerenjima i osuđivao je praznovjerje i dogmatizam u religiji. Al-Ma'arri je učio da je religija  "bajka  pradjedova", da je bezvrijedna i ona koja iskorištava lakovjerne mase, te da su izjave proroka izmišljotine. Svete knjige su, po njemu, samo  skup tlapnji.
Al-Ma'arri je kritizirao mnoge od dogmi islama, poput hadža, koji je nazvao "paganski put."  Odbacio je tvrdnje o  božanskim objavama i njegova vjera bila je filozof i asketa. Danas,
među muslimanima u arapskom svijetu on se često naziva  heretikom .
Al-Ma'arriev pogled na organizirane religije je: "stanovnici zemlje su od dvije vrste: oni s mozgom, ali bez religije, i oni sa religijom, ali bez mozga"

(
Al-Maʿarri; Wikipedia, the free encyclopedia)


08.02.2016.

...





''Udubljenje u kamenu ne čini snaga vode,
  već ustrajnost kapljice.''


 
   Efendi
   07/02/2016





08.02.2016.

Elhamdulillah.



Elhamdulillah

Došao si napojiti žedne mi oči čarima svojim.
Došao si kao poklon dovama mojim.
I zato, halali što te slušala nisam.
Što su misli moje hitale prostranstvima
neznanim i dalekim,
prostranstvima zelenim k'o boje na košulji mi.
Što nisam mogla da te u njima ne vidim.
I ne poželim.
Za kraj i zauvijek.
I dođi opet što prije.
Ne čekaj krivajske magle da te Kiseljaku mome donesu..
Ja ću tebe čekati, bilo gdje, moj Efendi...



01.02.2016.

...



Riječi sve odveć su nejake i siromašne
da o ruci mi spasa kazuju.
Da viknu: ''Hej, ti!  Da, ti.
Nisi sve kazao, još govori, da te slušam.''
Da molećivim očima uramljene,
tiho zavape za blizinom ti...
K'o duša moja,
otkad si njima tmine iz odaja njenih prognao.
Riječi...
Kad bi bar mogle hvalu ti ispjevati,
baš k'o stihove koje voliš.
Za sve dobro što si i da ne znaš, u život mi donio.
Al' nema ih da te, dragi, opisat' umiju.

Efendi


23.01.2016.

...





Zvala sam te i vidi...
Doći ćeš za koji dan, sedmog februara.
Tu, nadomak kuće moje.
Tu, nedaleko, možda i mahalom ćeš proći.
Neumorna je snaga dove, znam.
Kao i čežnja od trena prvog
kad sam te vidjela.
I bojim se...
Hoću li moći još jednom da te vidim...

Efendi


21.01.2016.

..



Dođi, sakrij se, dok sve ne prođe
Daleko od znanih i neznanih
Što na svakom koraku o tebi govore ovih dana
Ponesi Karahasana i sve knjige svoje
I čitaj ih glasno, za duše moje smiraj
Kao pred hiljadama kad govoriš

Širom otvori oči plave i zamisli samo
Cijeli svijet  jedan je u tvojim rukama
Tu između desne i lijeve nebu ispružene
Dođi i pogledaj sam
Kako riječi tvoje mehlem su mi..
Efendi



18.01.2016.

...



Ko zna koliko puta već sam prolazila ovim putem..
K'o u pjesmi ''...starim drumom ka Ilidži''.
Al' k'o nikad prije, u glavi mi odzvanja glas moje drage majke dok govori da pažljivo vozim i da se javim kad stignem. Svaki put to kaže i svaki put isto znači: ''u pamet''...
I neka me sjeta i tuga obuzima, jednog dana ću otići u drugi dom, možda..
Voziću se dugim cestama i ovako k'o sada, k'o neki čudak zagledati lica u automobilima s kojima se mimoilazim. Svako lice na tren je kao kapljica kiše što se razliva po staklu. Nijedna kap ista nije i istu priču o životu nema. Začas bih im svima skrojila neku, onako po svom. I bile bi približne bar.
Tamne Ray Ban naočale i bijesna njemačka vozila u toj priči skrivali bi lica tatine dječice, diplomanata inih kiseljačkih fakulteta.. Čudno zar ne? Nekada kiseljačke pogačice za brend imala naša čaršija, a sad diplome na prodaju ima.. Pogače ionako više nisu iste, ni kajmak kajmakom više nije.
Lica sa cigaretom na usnama, njih najviše ima. Ne smeta im miris duhanskog dima, to kao da je posljednje o čemu misle.
Penzioneri, bivši ratnici za slobodu, raja s biroa..
Lica žena skoro zalijepljenih za volan u autiću tipa moga. Takve smo kao predodređene da nas neki nestašni vozač pretekne na punoj liniji, ta kad će on nakaskati za nama. Idi, mislim u sebi, ne žuri mi se nigdje, majka mi je nešto rekla. I poneko poznato lice, tek kad prođem, čujem pozdravnu svirenu, neko me se sjetio...
I ja se sjetim njega.. Nedostaje mi...
Toliko lica, a nijedno ni nalik njegovom. Više i nemam volje zagledati ljude, neka tama se spušta nad glavnim gradom, pa će efdalnije bit' da požurim.
Prebacujem radio na usb, nek' nešto pjeva i opet tužna melodija..
Ne bih opet o njemu, ni pred sobom, ni pred drugima.
Ovih dana su mnogi pričali o onome što je rekao pretprošlog petka. Dotaknuo je riječima mnoga srca, čak i ona fanatične braće što mu salvama uvreda uzvratiše. On je prešutio, drugi nisu, ni ja nisam. Riječi njegove biseri bijeli su, pa zar da ih prljaju tamo neki?! Odavno ih nisam čula...
Vraća mi se izgubljeni mir i nestaje sjete i tuge, dok slušam..
To je onaj dom u kojem bih završila svoju samoću, sutra kad odem, majko.
Al' život je cesta..


17.01.2016.

...


Danas te pitam, imaš li pravo?

Imam li pravo na ovo razočarenje i revolt što ključa
u meni, evo već danima? Kolege iz ''Krivaje'' i inih preduzeća nemaju ni platu, a šta bih ja? Topli obrok i regres kod privatnika.
Jesam li normalna?!
Ne znam više, kao da to ne mogu ni sama sa sobom razjasniti. 
''Svojom rukom potpišeš na dva mjesta, kao i svi drugi i...  I šta?
Topli obrok koji je samo topla utopija i nekakav regres, jer firma uspješno posluje... Ti lično ćeš to provesti u računovodstvenim knjigama  zbog inspekcije. Zbog inspekcije, jer ti ćeš ih u nekom sutra dočekati, direktor će ionako pobjeći čim ugleda bijelo vozilo. Nazvat će kasnije, tek da pita jesu li otišli. Podrazumijevat će se da nisu pisali ništa u zapisnik. I šta?
Šta te sada muči? To što moraš zatvoriti oči na nepravdu i krenuti dalje? Ta živiš u zemlji gdje skoro pola miliona ljudi vapi za bilo kakvim poslom. Šta bi ti? Da odeš u Njemačku? Ne bježi se od problema, znaš ti to.
Otišla bi davno u Ameriku, kad si ono mogla, da si kukavica.  Radi najbolje što znaš i radi pošteno, a šta kome u obraz može stati, nemoj ti suditi. Svak' će svoj na Danu velikom jasno vidjeti.
Al' insan si.
Ne možeš sve progutati i ne pitati se šta to novac uradi ljudskim dušama. Tvoj direktor jučer je bio na džumi, a danas vas s
ve natjera da potpišete da vam je isplatio stotine maraka...
''Pa šta hoćete, plata vam je na vrijeme?!'' visokim tonom da svi čuju, oholo pita.
Kao da vi ne dolazite na vrijeme na posao i kao da ne radite svaku subotu u mjesecu. Kao da imate više od 6 dana godišnjeg odmora i kad vi hoćete. Kao da vas gleda kao ljude. Eto, pita vas sve.
A ti još uvijek pitaš sebe, da li mu i dalje duguješ, jer ti je dao posao odmah nakon diplome.
Ti i dalje vjeruješ da se poštenje isplati.
Jesi li normalna?''


09.01.2016.

...



Hej!
Ne čini li ti se da tvoje riječi kroz uši im prolaze
i odlaze, kao s maglom dani dolinom krivajskom
?
I da sve što kažeš, kao da i ne kažeš?
Ne čini li ti se, ili si jači od izazova odustajanja?
Znaš sve, a ipak ostaješ da zoveš na Put?
Hej!
Znaj, neko te je čuo.
Nekome si ponio fenjer kroz gusti mrak..
I nosi taj dašak svjetlosti do kraja..
U inat magli i tišini, Hrabri moj.

Efendi


07.01.2016.

...




Sve prolazi,
sve se mijenja, znadem ja,
samo svjetlo mog Allaha vječno sja!





06.01.2016.

...


Prijatelju moj,
Kad smo ono jedno drugom duge retke pisali,
jesmo li rekli sve što se smjelo kazati?
Znaš, ja još uvijek čekam da stigneš na jaciju prije nego li on utrne svjetla u džamiji i da doneseš sliku mi njegovu, kako si i obećao. Još čekam, i da će nešto lijepo da napiše za uspomenu mi, obećao si.
Zaboravila sam da si odmah uzviknuo da on je zauzet i zaboravila sam da si ti, prijatelju, samo muškarac i da drugi muškarac ne može biti bolji.
Ne brini, shvatila sam i što napisao nisi.
Kamo sreće da i ti si shvatio koliko mi ta Slika znači, koliko bih bila sretna da živim u tvom i njegovom gradu i ponekad bar, onako slučajno, da ga sretnem i napojim svoje žedno srce nurom lica njegovog,
i koliko bih sretna bila da makar još jednom za života u saff iza njega stanem..
Prijatelju moj, ja još uvijek čekam da stigneš na jaciju.. Da me shvatiš...


05.01.2016.

...





Mahir..
Cvjetić mirisni..

Neznani, hrabri, Dječače dragi..
Svi o tebi sad pričaju,
A kad su trebali, nijemi bili..
Traže pravdu..
Traže nadu..
Najavljuju svijesti i savjesti buđenje..
Al' tebe nema, Dječače.
Ti si otišao,
U bolji svijet, boljim ljudima..
Molim Boga da si dušu umirio,
Usne nevine osmijehom ukrasio,
Da te više nikad niko ne ponizi,
Da te više
nikad niko ne uvrijedi.
I priznajem, sebi i drugima,
I ja sam
Mahir godinama!
I svjedočim to svim na duši ožiljcima.
Ti znaš sve boli,
Neznani, najljepši Brate mali..
Ti spavaj..
Mi moramo dalje, za sve nas..




03.01.2016.

...





Sanjah te, nakon sabaha...
I priznat'  ti moram,
Ni zeru jednu manje lijep i drag,
Neg'  inače, nisi mi bio.
I srce mi se obradova,
K'o da na zauvijek si doš'o.
K'o da ne treba mu ništa više,
'Sem pogleda plavih očiju tvojih.
I rekoh šućur Bogu dragom,
Na ovoj sreći u prsima.
San najljepši od Njega je.


efendi


01.01.2016.

...



Prestalo je...
Opet samo mjesec i pokoja zvijezda nebom iznad Sarajeva gore..
Krici oružja i šarenilo boja što sa svih strana
letješe u visine, kao da najednom presahoše.
A ja...
I dalje čudim se ljudima koji su rat preživjeli
i opet se ratu raduju.
Zar će biti bolje, ako zapale nekakve boje i ako u to ime bace novce silne?
Eto, došla je Nova, aplauz svima koji su zaprljali nebo bosansko večeras!
Sad su k'o malo bolji ljudi, valjda...
Još jednom, aferim ljudskoj gluposti.



30.12.2015.

...





Sjaju tebe htjela bih...
Tamna k'o grijeh, ko maka zrnce,
bez vela, tiha, ponosna, smjela.

Tebi strancu, tebi dalekom..
Htjela bih,  k'o bratu, drugu, znancu,
kao najdražem..


efendi


28.12.2015.

...



''Treba da znaš, kada staneš na mrvu,
ona tako vrisne i zaplače da je čuju svi meleki sa
svih sedam nebeskih kata. Oni čuju takav potres,
pa kažu:''Kakva je to buka na zemaljskoj kugli?''
Onda mrva kazuje:''Evo silnika koji Allahov dar odbacuje i gazi ga.''
Zato je Pejgamber nas učio i tome.
Bolje je davati djeci da jedu na tlu, sa bošče, jer kad jedu za stolom ili stojeći, sve se to prospe po podu i onda se stane na tu mrvu, na taj beriket.''

Šejh Mesud ef. Hadžimejlić (
rahmetullahi 'alejhi)
/Kelam'ul Šifa' br.7, 1426./2005.; Nasihat; str.4./

 

(Misao dana današnjeg)


27.12.2015.

...





Danas te pitam, emanet šta tebi je?

"Prošlo je već više od 10 minuta otkako kasniš i isto toliko minuta je manje vremena za moju pauzu!" pomislih onako kivna, o našoj sekretarici.
"Ne mogu otići i ostaviti kancelarije, bez da zaključam vrata, a dobro znaš da drugi, za razliku od tebe povlaštene, nemaju čitavu vječnost, tek pola sata. I šta me je više briga, neću  čekati ni ja!
Otišli su svi, pa nije ovo ni moje!"
I onda, dok silazim niz strme stepenice, zadovoljenog nefsa i uljuljkana u ispravnost učinjenog, kao da neko mi na desno uho šapnu:
"... i koji povjerene im emanete izvršavaju"
i kao munja da pogodi me..
''Možda bih se trebala vratiti, sve je otključano.
Ne moram jesti pola sata baš.''  
Na hajr.
Pred sobom ugledah tu ženu i bez obzira što nije
izgovorila, ni osjetila potrebu za izvinjenjem, lakše mi bi i halalih joj sve.
Ne iznevjeriti emanet, to emanet ti je.
Bogu dragom šućur neizmjerni...


25.12.2015.

...




Ko ti je izun dao da gledaš cvijet  iz bašte tuđe,
znam da bi pitao, najdraži.
I, ako bih, od stida pred tobom, zboriti mogla,
šapnula bih ti da cvijet  taj,
najljepši na dunjaluku miris
širi, najdraži.


efendi




24.12.2015.

...




Kradom ću se ukrcati na ćilim snova svojih.
I sjesti, tik do tebe.
Bojim se u ovoj noći sama bit'.
Noći što zvucima oružja odjekuje, k'o da je rat.
K'o da neman što progutala djetinjstvo
mi je,
opet kuca na vrata, po još nečega...
U nama.
I sve više me praznici plaše.
Njihovi, k'o ovaj večerašnji.
I naši, moji.
I ne umijem da shvatim šta je to u ljudima
da blagdane vjere i mira slave mecima,
da se nasiljem sreći raduju.
I da ne čujem i ne slušam te krike u noći,
zarit ću glavu u jastuke.
Neka taj ćilim poleti, daleko, što dalje.
Do Bagdada, Damaska, Kaira.
Do Stambola, Kordobe, Fesa.
Do sabaha.
Do zadnjeg nam daha, neka plovi...

efendi


23.12.2015.

...


Nevejtu na heftu...

Daleko od magle i maglovitog razmišljanja..
Od šablona i beznađa u ljudima..
Koliko me noge nose..
Gradovima zemlje nam Bosne,
planinama i s rijekama krivudavim..
Da se nadvikujem s njima, bez stida i straha
I zaustavim daleko..
Kad napojim dušu ljepotoma od Njega stvorenim..
Za sve što će opet doći..
Poželim tako nekada...
Al' pobjeći ne..
Ni iz svog života..
Ni sa grude za koju si krv svoju, babo, prolio..
Ja samo na jednu heftu bih daleko..
I, ako Allah da, bih se vratila..

22.12.2015.

...





Odabran  si  među  ljudima,  pred  Bogom,
s odanošću  ustajemo  pred  tobom.


22.12.2015.

...


''Tražim drugu ženu za mog muža''

Misao dana postade mi naslov, naizgled, običnog oglasa na forumu što se zove islamski i još ponešto.
Ljudi tu traže ''srodne'' duše uz koje bi da se smire, ili misle da će.
''Zar ima žena koje govore našim jezikom, a da mogu izgovoriti jednu tako veliku, pod navodnicima veliku, rečenicu?''
Prebiram po memoriji sve udate žene koje poznajem i šta? Nijedna od njih ne bi to ni u šali rekla, možda ni pomislila, sasvim sigurno.
''Danas je ionako teško naći saputnika kroz život, još da ga dijelim s nekom? E, neće moći! Ja sam se s njim kućila, djecu mu rodila, rodbinu dočekivala i pratila i auto je i bolji pos'o samnom stek'o, i da mi neka peta-deseta rovi po mojim buđacima i dođe na gotovo! Taman posla! Malo morgen.'' kao da ih čujem da govore u mojim prigušenim mislima.
Čak mogu da većinu njih saberem u jednu sliku na kojoj vidim i lica i ono ubjeđenje ''on je moj''.
A šta je zapravo naše, kad nam je sve posuđeno? Duša nam je udahnuta, tijelo dato na korištenje, život nam je vremenski određen, pa šta onda posjedujemo? Nekog drugog insana ili bilo koje od Uzvišenog stvoreno biće? Odsutnost promišljanja i egocentričnost, ne sumnjam,  to je zaista naše.
Ali, o čemu misli sestra iz naslova? Jel' to rekla iz čistog i samo svog vjerskog ubjeđenja? Jel' to izraz njene velikodušnosti, skromnosti i ljubavi prema njenom mužu? Ili je znak njene slabosti i straha da se ''pokrene'' i nadomjesti sve druge žene svijeta za kojima on ima želju? Možda je lakše pribjeći svom svijetu i misliti kako je tako moralo biti, sudbina...
Neka i druga bude sretna kao i ona?
Možda je žena jednostavno darežljiva.
Nije sudit' onome koga neznaš.
A znam li sebe?
Šta bih ja na njenom mjestu?
Sukobljavam ono što od Istoka i Zapada u sebi nosim i u srcu njega.
Da li bih ga mogla gledati kraj druge žene ili nju s jedne, a sebe s druge mu strane zagrljaja? Da li bi mi nešto značila jedna polovina njegovog imena, pogleda i svega drugog?
O više žena i ne mislim.
Jedna ili x-njih, zar isto nije?
Da li bih zbog predrasuda društvenih, pristala biti prva do prve ili već koja?
Za njega? Ove pameti? Nakon svih završenih škola i sad kad sve materijalne stvari imam i zarađujem?
I uz ovakav stepen samostalnosti?
''Bih!'' glasno sebi ponavljam.
Još vjerujem u ljubav. Iz ljubavi je sve i stvoreno.

Promislite, ovaj svijet hoće proć',
na Mahšer nam i na Sirat valja doć'



efendi

20.12.2015.

...



Zadnjih dana su mi često negdje u prikrajku misli
tvoji podsjetnici:''Ne pripremaj kabur za sebe,
već sebe za kabur. Neko će ga već iskopati...''
Da li je taj momak i pomislio ikad da sljedeći
ispraćaj ispred naše džamije može biti onaj, u
kojem će tijelo njegovo zelenim ogrnuto biti?
Imao je dvadeset godina i ko zna koliko želja.
Pričaju, prije četrdeset dana, kopao je mezar ženi
koja je preselila u osamdeset i nekoj...
Juče je četvero mladih završilo živote u dubinama
Neretve, na putu kući...
Sutra ćeš ti predvoditi dženazu ženi koja je
preselila s ovog svijeta u trideset i prvoj godini...
Kazat ćeš nekoliko prigodnih riječi, živima..
Onima kojih nema, poruke ne trebaju..
Da su njihovi ćefini bijeli đepove imali, misliš li,
da su imali kad' dovoljno toga u njih skupiti?
Misliš li, da su ponijeli ''ono'' što će im na hajr biti?
Strah me je!
''Šta da sutra i meni klanjaju! Šta bih ja?''
U našoj je prirodi da se bojimo nepoznatog..
Al' možda bi mi lakše pred kaburom bilo..
Ako bi ti, srcu mi najdraži, moj sa dunjaluka
ispraćaj imamio...
Ako bi mi ti, od ljudi halala tri puta zatražio...

efendi


19.12.2015.

...






18.12.2015.

...


Ne čini li ti se da najslađi snovi
u suze teku pretvoreni mnoge?
Ne čini li ti se, negdje, kao plima
nečija nježnost prema tebi raste
i prosipa se tu, pred tvoje noge?
Ne čini li ti se, neko tiho zove:
"Dođi k meni, dođi, dođi..."

efendi


16.12.2015.

...




...

Kada vidiš da me spuste,
smatraj da me tada dižu.
Zar na nebu sunce, mjesec,
kada zađe manje gori?

Ti sve misliš to je suton.
Ne, svitanje to je pravo,
jer spuštanjem tijela u grob,
radi se o duše zori.

Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje
da mi dušu sumnja mori?
...

(Mevlana Dželaluddin Rumi)
 (1207. - 17.12.1273.)


14.12.2015.

...





Bujrun dade vladar dvora,
Lice nurli ozareno..
Kad ga vidjeh, moje srce
Vrati mi se uplakano..

efendi




12.12.2015.

...


Staze jedne pletenice tevhidske

''Nisu štedili.'' pomislih, odvajajući jedno po
 jedno zrno čurekota od  lijepo izvajanog
 komada peciva, na bijelu, od papira vrečicu.
 Skoro da ih je bilo toliko da su prekrila sve,
 pa i zelena slova El-Fatiha.
 Babo veli da su nekome proučili tevhid, nakon
 džume jučer, pa da ponesem za doručak i
 tako i učinih. Bereket je u hrani pri kojoj je
 pomenuta bismilla,
hem u petak.
 Eywallah,
makar bila i od juče. 
''Možda je grijeh da upropastim ovoliko crnih zrna?
 Kažu da su zdrava, a i ne umire se od njih.''
 Nafaka moja, a koliko je samo putovala do mene!
 Babo je prispio u drugi džemat na džumu, nekome
 su učili tevhid i rodbina je dijelila pletenice
 tevhidske, ma prave sarajevske.
 Donio ju je kući i ostavio pored hljeba, kao i svaki
 put, uz osmjeh i napomenu da treba Fatihu pred
 dušu rahmetlije pokloniti onaj ko je pojede.
 Adet u našim krajevima..
 O motivima i koristima njegovim ne mogu misliti
 na pauzi od posla, tih pola sata i sekund koji,
 još subotom, ne mogu.
 I ne trebam, neko umniji je to lijepo osmislio:
 dajite i biće vam vraćeno.
 Ali put jedne pletenice mi razumu ispriča mnogo.
''
I ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti,
 i ne zna čovjek šta će raditi sutra.“ (Lukman, 34.)
 
 

12.12.2015.

...


Rabbi kad sam tužan ja, kad zaboli rastanak
I dok plačem ja za njom, obaspi me rahmetom

Rabbi kad sam tužan ja, sačuvaj mi moj iman,
Sad kad mi nema nje, bolu Allah lijek je

(Hor Hz. Hamza)


10.12.2015.

...




Čekat ću..
Jedan turski čaj i dvije kocke šećera, dovoljno biće..
Za trenutke što sam ih čežnjom ispunila,
Za bokale gorke nade što sam ih praznila  danima,
mjesecima, godinama..

Osluškujući korake tvoje i šapat vode zelene,
O tebi tišinom ispričat ću stihove najljepše,
K'o neshvaćeni pjesnik, samo sebi znane..
I prešutjet ću da rimama ne znam kazivati,
Da su moje priče, moje..

Čekat ću...
Možda poželiš ipak..
Čaj sa dvije kocke šećera i nekoga da te sluša,
Dok govoriš stihovima što ih voliš,
Dok se smiješ..
Možda u očima mojim vidiš plave oči neke,
Nalik tvojima..
I poželiš i ti čekati...

efendi

09.12.2015.

...





Rujna zora sa istoka rudi,
sva priroda iza sna se budi.
Zora nebo rumenilom šara,
a cvijeće pupove otvara.

U bokoru mirisave ruže,
ni slavuji danas se ne tuže,
već veselo pjesmice pjevaju
velikome ovom događaju.

Još ne bješe dobro ni svanulo,
a kamoli sunce ogranulo,
kada Abdul-Muttalibu jav,i
da je biser njezine ljubavi,
sin njegova sina Abdullaha,
prije zore i ranog sabaha,
od svoga se sadefa rastao
i ko alem u mraku zasjao.

U tom času stari djed
je bio pokraj Ćabe i tavaf činio.
Kad radosna vijest njemu dođe,
odmah kući Amininoj pođe
s c'jelom grupom viđenijeh ljudi,
što se bjehu zadesili tudi.

Po arapskom starom običaju,
majke svoju djecu sakrivaju;
nijedna ga nikom vidjet neda,
starješina dok ga ne pogleda.

Kad opazi na vratima djeda,
ona otkri sina Muhammeda.

Svi prisutni u čudu gledahu
i starome djedu čestitahu
što mu dade Bog unuka krasna,
sv'jetla čela kô zvijezda jasna.

Oči su mu surmom podvučene
i obrvam' tankim obrubljene;
lice mu je milije već Sunce
kada zlati izjutra vrhunce.
Vazda su mu usta nasmijana,
blagoslov mu teče sa usana.
Uz ostala savršena uda,
vrat mu bješe kao u labuda.

Tol'ko rekoh, ja ne mogu više,
ko njegove čare da opiše?

(Mevlud Safvet-bega Bašagića)



 

08.12.2015.

...

 




Gledam ga kako priča, kako se smije.
Moja je najveća čežnja.
Nedorečena, tako neostvariva...


efendi



08.12.2015.

...


/Hasan El-Basri/

Halifa Omer ibn Abdulaziz je zatražio od Hasana da mu da savjet, pa je, udovoljivši mu želji, rekao: ''Vladaru vjernih! Ono što je bilo - kao da nije bilo, a ono što će doći - kao da već jest! Znaj, vladaru vjernih, da je divan okus onog što poslije otrpljenja dođe, pa makar okusio gorčinu otrpljenja tog! A okus lijepog kraja je najprijatniji. Posljedica udovoljavanja pohotama tijela je dakako gorka, i ona će neminovno doći, makar okusio za trenutak slast toga. A krajnji ishod svega toga biće koban po onog koji bude slušao svoje strasti. Znaj, vladaru vjernih, da će se spasiti samo onaj koji se bude učuvao od grijeha i dobro pazio da dobije spas u vječnoj kući. On će i Allahovu milost zaslužiti i u Džennet će uveden biti.
Vladaru vjernih! Ovaj svijet je kuća pakosti, iz koje se mora seliti u kuću stalnog boravka. Adem a.s. izveden je na Zemlju da živi na njoj kako bi za počinjeni grijeh kaznu izdržao. Zato na oprezu budi od ovog svijeta! Jer i zaljubljeni u nj moraće ga ostaviti. Bogat na njemu je siromah pravi, a sretan je onaj koji mu se ne prepusti. Ovaj svijet je kušao iskusni i pametni i saznao da on ponižava onog koji ga stavlja iznad svega drugog. A onog koji ga sakuplja on rastavlja od onog što je sakupio. Ovaj svijet je kao otrov: uzima ga onaj koji ga ne poznaje i nastoji mu se potpuno približiti, jer ne zna opasnost njegovu, a on, Allaha mi, toga usmrćuje. Zato, vladaru, budi na njemu kao onaj koji liječi rane svoje! Ako se samo malo strpiš, postići ćeš ono što vječno traje! Pametan je onaj koji se čuva od svijeta ovog i ne zavarava se čarima njegovim. On zna da je svijet poput vješta i opasna varalice koji se svima nudi i gizda se da bi se što više dopao udvaračima svojim, baš kao mlada u koju su sve oči uprte i srca zaljubljena. Ovaj svijet je, tako mi Onog koji je s Istinom poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, ubica svojih zaljubljenika. Zato se, vladaru vjernih, čuvaj da i tebe ne obori, i oprezan budi da ne posrneš! Obilje svijeta ovog donosi nesreću i iskušenje veliko, a vezivanje za njega neminovno vodi u propast. Znaj, vladaru, da su njegova obećanja lažna nadanja, bistrina - mutnost, a život njegov - prava mučnina. Uspjeće samo onaj koji ga ostavi, a propašće onaj koji ga prihvati. Pametan i mudar je onaj koji se boji onog čime ga Allah džellešanuhu zastrašuje i oprezan je od onog od čega se oprezan mora biti, kao i onaj koji je dobro proračunao da neminovno slijedi odlazak iz prolazne u kuću vječnu. U to će se kasnije svaki čovjek uvjeriti i u to čvrsto vjerovati. Ovaj svijet je, tako mi Allaha, kuća u kojoj se kazna izdržava. Njemu se prepušta samo onaj koji pameti nema, i on ga sakuplja. Njime je zadivljen onaj koji znanja nema. Razborit i mudar je onaj koji njime liječi rane svoje trpeći gorčinu lijeka u nadi za skorim izliječenjem, i onaj koji se boji hrđava završetka. Dunjaluk je san, a Ahiret java. Njih samo smrt dijeli. Međutim, ljudi su prepušteni svojim zbrkanim snovima.
Vladaru vjernih! Ja samo kažem kao što je jedan mudri rekao, ako se izbaviš od svijeta, izbavio si se od svake nesreće, a ako se pak izbaviti ne mogneš, ne ubrajam te u spašene."

(Čujem šum, prijatelja ne vidim; str.93.-95.; IZ Zagreb; 1989.god)


06.12.2015.

...





06.12.2015.

...


U tebe se ponovo zaljubih
Slobodni i Vjerni moj
Ljubavi moja nesputana
Svakim atomom svoga bića

Zaljubih se ponovo
U tebe, pjesniče moj ranjivi
i umjetniče neprilagodljivi
što riječima gradiš zvjezdane staze ljepote
i slikaš svoju dušu u svemiru i vremenu…

Zaljubih se ponovo
U tebe moj dobri i plemeniti viteže
pred kojim tvoja seljančica smjerno podiže glavu
i čije srce za te bije

U tebe, moj ratniče,
što bez medalja i priznanja
u životnim borbama pobjeđuješ,
protiv raznih nepravdi očajno ratuješ
i još se ne predaješ
...
(Jela Hajnal)


efendi

04.12.2015.

...


Majko,

Ne brini za mene..
Kažeš mi da ne pišem i ne raspravljam po
društvenim mrežama, da me ne sustigne
nešto loše iz toga, k'o onu djevojčicu iz Bihaća..
Pogledom me koriš što se smijem na te riječi..
A ja ti samo velim da sam se usprotivila stavu
jedne naše sestre u vjeri i da smo
civilizovano pisale, k'o u onoj tv debati,
ona 'protiv' ,  ja 'za'..
Ne mogu joj prešutjeti Ajvaz-dedu i tvrdnju da je bio bogumil, ne mogu.
Nedam joj da za sve naše majke koje idu gore,
kaže da idu klanjati Dedi i nekoj stijeni i da nisu
u vjeri. Nedam joj da kaže da su naše efendije
manje vrijedne,  samo zato što ona uči od onih
iz Saudije i Katara.
A da je načitana, načitana je i to joj priznajem,
k'o što je to kod nas i red.
Al' s načitanim je uvijek tako,
pogotovo s onim koji žive na nekom kraju svijeta,
a nama bi ovdje krojili tradiciju i svakodnevnicu,
jer mi smo, haman, izašli poodavno iz vjere,
pa nas neko treba vratiti na pravu stazu.
I vidim, majko, da ta sestra misli ozbiljno da
smo zalutali, samo zato što studira u arapskom
svijetu i uči od alima koji su Arapi,
pa  joj navedem citat jednog našeg efendije koji s
narodom kojeg ona kudi,
  živi i radi svaki dan,
da se trebamo natjecati u nauci, ekonomiji,
činjenju dobra, poštenju i sl.,
a ne gubiti vrijeme o tome ko ispravno,
k'o neispravno klanja, čije su nogavice dovoljno duge, čije nisu...
Al' ona, majko moja, opet sa svojim efendijama,
oni više znaju, jer je Muhammed a.s.
rođen tamo gdje ona uči..
I ne brini, odustala sam.
Ne vrijedi trošiti vrijeme na beskorisne rasprave,
one od dženneta udaljavaju.
Sutra je novi dan.

Majko,
Ne brini za mene..
Neću više.
Znam da tvoje nezadovoljstvo šehadet ruši.
Uzvišeni da mi te nagradi na oba svijeta,
najdraža moja.


30.11.2015.

...





Kao da je bezdušna tišina zid do tebe
visoki sagradila
Ni gdje si, ni kako si..
Više ništa o tebi ne znam..
Baš u ovo vrijeme kad se zveket oružja u tvome
gradu i svuda oko nas, k'o ptica zloslutnica
opet javlja..
Kad ti užareni jezici prizivaju zakopane strahove..

A ti...
Istinom što je neumorno govoriš,
ka sebi izazivaš ih..
Zoveš te pomućene umove protiv sebe, vidiš li?
Iz uvjerenja da je reči istinu svugdje i svakome
obaveza. 
Hrabro, glasno, bez straha..
Moj heroj i moja snaga.
Neka mi te Uzvišeni štiti..

efendi


28.11.2015.

...