Nekategorisano

2. Maja 2012.


Zbog te jedne žene,
jedine koju sam volio u životu,
nisam se oženio.
Zbog nje izgubljene, zbog nje otete,
postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome,
osjećao sam se poharan i nisam davao ni drugima
što nisam mogao dati njoj.
Možda sam se svetio sebi i ljudima,
nehotice i ne znajući.
Boljela me, odsutna.
A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno.
Šteta što svoju neistrošenu nježnost
nisam dao ma kome,
roditeljima, bratu, drugoj ženi.
Ali možda govorim bez razloga, sad, svodeći račune.
Jer i nju sam ostavio i otišao, ne žaleći,
a požalio sam kad ništa nisam mogao izmijeniti.

M. Selimović

Komentariši